Slike iz polja

Slike iz jednog drugačijeg života

10.09.2017.

Jesenja

Tutnje opale jabuke i uzdišu krošnje.
Miri se mahnito ljeto s jesenjom tišinom
I kruže laste, kruže i slute put.

Život je kratak i tužan a čovjek,
Čovjek se nada i sanja i laže
Da je sretan i dug.

22.07.2017.

Prvi autobus

Proliše se prve proljetne kiše i dođoše dugi topli dani. Miris divljih jagoda prošara strančice izmedju borova i kamenite livade oko sela. Mi djeca, rovili smo svoj svijet po međama oko magaza i štala. Rovili puteve, daleke zamišljene puteve i - putovanja naravno. Kad bi otišli do brda sa kojeg se vidi rijeka i asfaltni put za varoš, te vidjeli i čuli kad kamion velik i strašan protutnji uzanom dolinom i bljesne mu crvena il žuta cerada kroz spletene krošnje, ehh, tad bi se neslućene daljine ukazivale u dubini naših glavica. Tad bi se neznane i čudesne ceste, kuće i bandere zamišljale kroz hučanje rijeke, kroz šum povjetarca u krošnjama polja i krševitim urvinama ponad vode.

Jednog dugog lijepog dana na pragu ljeta nešto će razbiti dosadu i čamotinju sela. Nešto veliko kao Konjuh. Nešto jako i drhtavo kao zujanje struje u dalekovodu. Nešto čudesno i uzbudljivo i bolje od ijednog putovanja tetki u susjedno selo. U tišini mećave maslačka sa brda je viknuo glas:


-Eto hiiiin!!!


Prošle je jeseni do sela izgrađen put i ovoga se proljeća sa čežnjom i uzbuđenjem samo očekivao ovaj trenutak. Trenutak svečanog otvaranja dolaska autobusa u naše selo. Jest, dolaziće svaki dan po đake i radnike i to nekoliko puta. Mi djeca smo to nekad možda i čuli ali u svom svijetu isto tako i zaboravili. Ali evo, viknuo je glas s brda sa kojeg se dobro vidi krivudavi prašnjavi drum uz polje. Znalo se dobro sta može značiti taj povik. A u t o b u s. Eto ga ide i niko ga više ne može zaustaviti. Naši životi sada su sretniji i zauvijek će ostati tako.

Svjetlucava plava limena neman brundala je kroz selo. Sve se sijalo. Blistavo čista stakla, lajsne oko njih, plava i bijela boja i velika bijela slova od kojih sam znao poneko. Miris ispušnih gasova je isto tako bio uzbudljivo lijep za promjenu od ustaljenih mirisa sela. Sa strana su ponosito vihorile crveno-plave zastave. Peškiri, košulje i ruže visili su sa velikih sjajnih špigli u koje gleda šofer Mašo, koji je ujedno postao i junak naših djetinjstava. Istoga momenta niko mu više nije bio ravan. Svi smo maštali da budemo vozači autobusa. Da nas gledaju kako ponosno i prevažno sjedimo na sjedalu od kože i s lahkoćom motamo sjani crni volan u čijem centru je u crvenom staklu sijao okrugli blistavi znak. To sam tek poslije, kad sam smogao hrabrosti da uđem unutra, vidio.

Autobus se nestvarno i kao u snu približavao a srce je htjelo iskočiti iz prsa. Oči su široko otvorene buljile, a u njima su igrale sjene, kako samo jednom u životu zaigraju. Uspori, postaja minut dva i ugasi se. Pusti zrak ''cccccccc!!!''. Ispod mjesta na kojem se pušta taj zrak izvi se prašina. A onda se isto tako sa ''ccccccc'' otvoriše oboja vrata. Izađoše neki ljudi u odijelima i počeše veselo pričati s okupljenim narodom. Narod još više poče pristizati i donositi darove kao kad se stavlja sljeme na kuću. Djeca počeše ulaziti na otvorena vrata a izlaziti na druga ali meni je to bilo prestrašno i nisam se usuđivao. Čvrsto sam se držao za ogradu i nisam se mrdao. Odjednom se život promijenio i čudesna neman postala je naš ljubimac. Eto je stoji mirno tu i miriše na kožu i ispušne gasove i još nešto što nikad prije nisam osjetio. To je najveća moguća sreća i nikada se neće promijeniti.

Smognuh hrabrosti i uletih i ja sa djecom u taj čudovišni tunel. Sa strane su meni iznad glave redom stajala sjedala od kože a gore visoko šipke za držanje. Dole daleko, ali tako daleko bilo je staklo i šoferovo najmekše sjedalo. Bile su i lejepe smeđe zavjese. Čuj to, u autobusu zavjese? Bilo je kao u snu lijepo i uzbudljivo i svi kao da smo strepili da se ne probudimo negdje na njivi ili da autobus prebrzo ne ode.

Navečer uz kahvu i oblake dima, stariji su pričali o važnosti autobusa ''za našu djecu'' i budućnost sela, a mi, umorni i klonuli, spavali smo u sobi sa otvorenim vratima, nemirno i u slatkom bunilu koje je trzalo nožice i ručice.

06.06.2017.

Bosna sile ne priznaje

Kad bi se ponosni srbin banjalučki zapitao, u lijepoj beogradskoj il' niškoj bašti, je li mu brat srbin za susjednim stolom po govoru poznao odakle je i koje je gore list, pa kad bi ga zanimalo šta bi ovaj imao kazat, čuo bi kako mu se jezik zove i ko je i on sam.

Kao što prokletinja kojoj je zapalo fursat hakareti bosanski jezik, na plaćenom časnom mjestu na kojem je dužan da ga čuva i štiti, jedanput reče: Mi, veli, težimo kroatizaciji bosankoga jezika.

Da li zato što je Bosna bila u NDH ili što ne zna da Sandžak nije u Hrvatskoj – ne zna se. Zna se samo da mu je haram hljeb koji jede i zemlja koja se pod njim ne otvara.

Sila boga ne moli. Bosna sile ne priznaje.

06.06.2017.

M

Ć

02.06.2017.

Bronzana zvona

Jutrom se oglase bronzana zvona
I maglica se pomiješa sa prašinom stada
I slađano zavonjaju prljava runa
I šiljate kravlje kosti izranjaju iz bjeline jutra
I preskače čobanče potok
I livade široke ga grle i mirisom doje
I on je sretan. Za bolje ne zna
I ne treba
Jer bolje nema

02.05.2017.

Pjesma sarajevskog taksiste


Titova snatri na pola oka u tami svitanja.
Ponekoj lutalici dlanove liže vječna vatra.
U nedjeljno jutro proklinju tramvaje po stanicama.
Spava park. Spavaju golubice po limovima.

Kestenje pofalićko i horizont na cesti.
Otoka me na novi đir šalje.
Vijesti.

A onda veliki prasak i sunce se ludo zasmije.
Rumeno, bakarno, čaršijsko sretno sunce
Meće olovno lišće na očne kapke.
Teške od subotnje noći. Od sto i jednog lica.
Od sto Ilidza i Grbavica.
Veselih pijanaca i finog dragog svijeta.

A onda stanem pred Podrum među bečke fasade.
I sunce na bakru stoljetnih umjetnina gledam.
Bunovne namjernike i pijane pajace.
Još samo ovaj cener. Dotad ti se ne dam.

I zašto uopće spavati kad pljušti.
Srebro po nebu prvih sunčanih trenova

Sarajeva.

17.04.2017.

Selo na planini

Dreždi na studenom vjetru seoce pod kršem.
Javljaju se okrečena stabla.
Cvrkut krijepi ukočene sjenke i liječi ozebline.
Sokovi podzemni kreću. Divlja trešnja cvijeta i trn, a mraz vreba iz bijelog mraka planine.
Alem s munare gleda. Munara visoka i blijeda. Ukraj polja nišan, do njega grm.
Bijeli se iz magle kamenit, go vrh Jahorine zarit u nebo i crn.
Liniju golubova leta crta hladan vjetar.
Proljeće pjeva pod selom. Ne čuje niko.
Pod stijenom i nebom seoce čeka živoga ljeta huk.

15.04.2017.

Gra'ski derbi i ja

Stojim na pločniku kod fast fuda zagledan preko ulice. Priđe mi djevojka u crvenoj jakni, kao da s neba pade, iz rukava izvali crveni mikrofon, a odmah do nje i mladić, i on s neba pade, izvadi kameru iza leđa: -Ko će večeras na derbi? (Tako nešto) Ja sav zbunjen mlatnem: -Aa, ne, ne, i okrenem se od njih. Nešto razmišljam ako ipak prikažu sve koga su pitali al ću se proslavit. Od ovolikog Sarajeva oni našli mene što ne znam tačno ni ko s kim igra, niti ijednog igrača čestito znam nabrojat. Da su me pitali šta i o politici ne bih se ni tu proslavio… -Štaš od priloga!!! zakrešta po drugi put glas tete iz šaltera fast fuda. -Sve, odvalih mutavo ne razmišljajući. A ono dvoje love i dalje po pločniku na prepad i ponekad me pogledaju, ko vele, a šifreeee. Nije ni njima lahko. Jednom me komšija u Konzumu upita: -Hoćemol ih zgazit večeras? -Ma, rekoh, hoćemo. Moram se malo uključit, nemere ovo Reufe vako :D I plus me Word ispravlja nije tačno nego točno. Cc.

10.04.2017.

Hrast pored puta

Neću dozvoliti da me zbuniš beskonačnošću svojih krivulja.
Gledam te besprijekorno svjestan.
Znam, dubiš tu u svojoj zamišljenoj vječnosti
misleć koješta.

Ja ti priznajem tek, da uz pomoć kišnih predvečerja
i mog dječjeg straha ponekad, zalaziš u red
onih čudesnih stvari nad kojima se bez misli šuti.

Dobri moj, obojica smo samo optičke prevare,
za neke slučajne ili neslučajne oštrice,
ja u tvom ti u mom prozoru.

08.04.2017.

Roki

Zaustavljam motor pored cigančeta koje sjedi u hladovini tek zasađenog drveta, isto tako slabašnog kao on. U Neđarićima kod D P.

- Kako se zoveš?
- Roki.
- Šta radiš?
- Imaš marku?
- Ideš li u školu?
- Nc.
- Jel ti vruće?
- Ne.
- Kolko imaš godina?
- Ne znam. Četiri. Seeedam.
- Što ne ideš u školu, pa ćeš imati puno maraka. Kad porasteš nađeš poso, kupiš kola, odijelo, nađeš curu…

Gleda me nakrivljene glave. Istovremeno velik i malen poput Mahatme.

-Imaš marku?


Stariji postovi