E. K. Kada suru kamenu goru Začešljaju jogunaste magle I utihne sve u borju i vrijesku I zaštekće sjekira u hrastiku I zarije se trupac u šljunak koji pršti Doći ću da te vidim moj kišni vatanu Moja seljačka prosta dolo Da te poljubim u njedra od mahovine i crvenog lišća. Tumaraću poljem od šume…
Njušim tvoj skriveni ledeni dahI među brazdama koje si mi urezao, Bljeska pogled na vrhove moga svijeta. Duh grobalja i tišineLebdi nad dolinom.I samo ja ga ćutim. Ako se ikada vratimNeću ti dati da me zagrlišJer si me hladno i tvrdoDao u janičare. A znao si da te volim.
Uzalud zvone staklene sunčeve prizme ispod oblačja natopljenog jugom. Još sanja predgrađe u omaglici jutra, u bastionima magle duž drvoreda i aleja. I vihor je savio avionske tragove u luk i raznio dimove u etar.I velika ptica na vrhu reflektora stoji kao monument. Šireći krila da propusti vjetar.
Šire krila ptice leteći granicom sunca i magle slaveći kovača plavih šiljaka Treskavice. Talasaju u nedogled livade. Trepere stada. Izmiču nijanse modrih gorskih kaskada. Visoko u borju, sjajook nastrijeljen kurjak liže vrelu ranu i cvili. I boli vruće tane. Boljeće zauvijek taj pucanj, jer život nije igra već zasjeda iz tame.
Bljeska nad mokrim oblačjem sunce. Ispod bandera i jelki po lokvama duh jeseni šeta. Pod nježnim prstima juga treperi posljednja jesenja paleta i odsjaj na vodi ljeska. U zelenoj tami između kuća izmaglica od dima. Na stolu sjenke bolesnih grana. Tihano njišu se sati zadrijemalog dana i mahnitaju pijane vrane po dvorištima. Na plećima snuždenog…
Tutnje opale jabuke i uzdišu krošnje. Miri se mahnito ljeto s jesenjom tišinom I kruže laste, kruže i slute put. Život je kratak i tužan a čovjek, Čovjek se nada i sanja i laže Da je sretan i dug.
Proliše se prve proljetne kiše i dođoše dugi topli dani. Miris divljih jagoda prošara strančice izmedju borova i kamenite livade oko sela. Mi djeca, rovili smo svoj svijet po međama oko magaza i štala. Rovili puteve, daleke zamišljene puteve i – putovanja naravno. Kad bi otišli do brda sa kojeg se vidi rijeka i asfaltni…
Jutrom se oglase bronzana zvona I maglica se pomiješa sa prašinom stada I slađano zavonjaju prljava runa I šiljate kravlje kosti izranjaju iz bjeline jutra I preskače čobanče potok I livade široke ga grle i mirisom doje I on je sretan. Za bolje ne zna I ne treba Jer bolje nema
Titova snatri na pola oka u tami svitanja. Ponekoj lutalici dlanove liže vječna vatra. U nedjeljno jutro proklinju tramvaje po stanicama. Spava park. Spavaju golubice po limovima. Kestenje pofalićko i horizont na cesti. Otoka me na novi đir šalje. Vijesti. A onda veliki prasak i sunce se ludo zasmije. Rumeno, bakarno, čaršijsko sretno sunce Meće…
Dreždi na studenom vjetru seoce pod kršem. Javljaju se okrečena stabla. Cvrkut krijepi ukočene sjenke i liječi ozebline. Sokovi podzemni kreću. Divlja trešnja cvijeta i trn, a mraz vreba iz bijelog mraka planine. Alem s munare gleda. Munara visoka i blijeda. Ukraj polja nišan, do njega grm. Bijeli se iz magle kamenit, go vrh Jahorine…