Dreždi na studenom vjetru seoce pod kršem.
Javljaju se okrečena stabla.
Cvrkut krijepi ukočene sjenke i liječi ozebline.
Sokovi podzemni kreću. Divlja trešnja cvijeta i trn, a mraz vreba iz bijelog mraka planine.
Alem s munare gleda. Munara visoka i blijeda. Ukraj polja nišan, do njega grm.
Bijeli se iz magle kamenit, go vrh Jahorine zarit u nebo i crn.
Liniju golubova leta crta hladan vjetar.
Proljeće pjeva pod selom. Ne čuje niko.
Pod stijenom i nebom seoce čeka živoga ljeta huk.
Selo na planini
dreždi 🙂 , ne čuh, a ni ne pročitah ovaj termin milion godina 🙂
meni ovo ‘alem s munare’ lijepo.
ja volim rijec alem 🙂
Gledao sam ga i izgledalo je poput pokisle ptice. Dobro je osvjeziti rjecnik ponekad.
Alem. Vrh nasega tornja i simbol islama.
… da ne govorim kako topao i cest etno motiv. Haman da bi mogao biti i simbol vase poezije ajni.
da, vas opis se gotovo reflektirao na mene. tacno sam vidjela sliku, dok sam citala post. 🙂
o da, alem ima neku misticnu moc.. kazu da je alem- kamen simbol mudrosti.
osim toga ja sam ubijedjena da je kamen ziva materija, koja nam prenosi poruku.
to, sto ste moju poeziju uporedio sa alemom, je ogroman kompliment meni… cisto me strah da ga prihvatim.
hvala najljepsa. od srca. 🙂
Sve slike lijepo pretocene u rijeci 🙂