Pjesma sarajevskog taksiste

Titova snatri na pola oka u tami svitanja.
Ponekoj lutalici dlanove liže vječna vatra.
U nedjeljno jutro proklinju tramvaje po stanicama.
Spava park. Spavaju golubice po limovima.

Kestenje pofalićko i horizont na cesti.
Otoka me na novi đir šalje.
Vijesti.

A onda veliki prasak i sunce se ludo zasmije.
Rumeno, bakarno, čaršijsko sretno sunce

Meće olovno lišće na očne kapke.
Teške od subotnje noći. Od sto i jednog lica.
Od sto Ilidza i Grbavica.
Veselih pijanaca i finog dragog svijeta.

A onda stanem pred Podrum među bečke fasade.
I sunce na bakru stoljetnih umjetnina gledam.
Bunovne namjernike i pijane pajace.
Još samo ovaj cener. Dotad ti se ne dam.

I zašto uopće spavati kad pljušti.
Srebro po nebu prvih sunčanih trenova

Sarajeva.