Prvi autobus

Proliše se prve proljetne kiše i dođoše dugi topli dani. Miris divljih jagoda prošara strančice izmedju borova i kamenite livade oko sela. Mi djeca, rovili smo svoj svijet po međama oko magaza i štala. Rovili puteve, daleke zamišljene puteve i – putovanja naravno. Kad bi otišli do brda sa kojeg se vidi rijeka i asfaltni put za varoš, te vidjeli i čuli kad kamion velik i strašan protutnji uzanom dolinom i bljesne mu crvena il žuta cerada kroz spletene krošnje, ehh, tad bi se neslućene daljine ukazivale u dubini naših glavica. Tad bi se neznane i čudesne ceste, kuće i bandere zamišljale kroz hučanje rijeke, kroz šum povjetarca u krošnjama polja i krševitim urvinama ponad vode.

Jednog dugog lijepog dana na pragu ljeta nešto će razbiti dosadu i čamotinju sela. Nešto veliko kao Konjuh. Nešto jako i drhtavo kao zujanje struje u dalekovodu. Nešto čudesno i uzbudljivo i bolje od ijednog putovanja tetki u susjedno selo. U tišini mećave maslačka sa brda je viknuo glas:

-Eto hiiiin!!!

Prošle je jeseni do sela izgrađen put i ovoga se proljeća sa čežnjom i uzbuđenjem samo očekivao ovaj trenutak. Trenutak svečanog otvaranja dolaska autobusa u naše selo. Jest, dolaziće svaki dan po đake i radnike i to nekoliko puta. Mi djeca smo to nekad možda i čuli ali u svom svijetu isto tako i zaboravili. Ali evo, viknuo je glas s brda sa kojeg se dobro vidi krivudavi prašnjavi drum uz polje. Znalo se dobro sta može značiti taj povik. A u t o b u s. Eto ga ide i niko ga više ne može zaustaviti. Naši životi sada su sretniji i zauvijek će ostati tako.

Svjetlucava plava limena neman brundala je kroz selo. Sve se sijalo. Blistavo čista stakla, lajsne oko njih, plava i bijela boja i velika bijela slova od kojih sam znao poneko. Miris ispušnih gasova je isto tako bio uzbudljivo lijep za promjenu od ustaljenih mirisa sela. Sa strana su ponosito vihorile crveno-plave zastave. Peškiri, košulje i ruže visili su sa velikih sjajnih špigli u koje gleda šofer Mašo, koji je ujedno postao i junak naših djetinjstava. Istoga momenta niko mu više nije bio ravan. Svi smo maštali da budemo vozači autobusa. Da nas gledaju kako ponosno i prevažno sjedimo na sjedalu od kože i s lahkoćom motamo sjani crni volan u čijem centru je u crvenom staklu sijao okrugli blistavi znak. To sam tek poslije, kad sam smogao hrabrosti da uđem unutra, vidio.

Autobus se nestvarno i kao u snu približavao a srce je htjelo iskočiti iz prsa. Oči su široko otvorene buljile, a u njima su igrale sjene, kako samo jednom u životu zaigraju. Uspori, postaja minut dva i ugasi se. Pusti zrak ”cccccccc!!!”. Ispod mjesta na kojem se pušta taj zrak izvi se prašina. A onda se isto tako sa ”ccccccc” otvoriše oboja vrata. Izađoše neki ljudi u odijelima i počeše veselo pričati s okupljenim narodom. Narod još više poče pristizati i donositi darove kao kad se stavlja sljeme na kuću. Djeca počeše ulaziti na otvorena vrata a izlaziti na druga ali meni je to bilo prestrašno i nisam se usuđivao. Čvrsto sam se držao za ogradu i nisam se mrdao. Odjednom se život promijenio i čudesna neman postala je naš ljubimac. Eto je stoji mirno tu i miriše na kožu i ispušne gasove i još nešto što nikad prije nisam osjetio. To je najveća moguća sreća i nikada se neće promijeniti.

Smognuh hrabrosti i uletih i ja sa djecom u taj čudovišni tunel. Sa strane su meni iznad glave redom stajala sjedala od kože a gore visoko šipke za držanje. Dole daleko, ali tako daleko bilo je staklo i šoferovo najmekše sjedalo. Bile su i lejepe smeđe zavjese. Čuj to, u autobusu zavjese? Bilo je kao u snu lijepo i uzbudljivo i svi kao da smo strepili da se ne probudimo negdje na njivi ili da autobus prebrzo ne ode.

Navečer uz kahvu i oblake dima, stariji su pričali o važnosti autobusa ”za našu djecu” i budućnost sela, a mi, umorni i klonuli, spavali smo u sobi sa otvorenim vratima, nemirno i u slatkom bunilu koje je trzalo nožice i ručice.